azijski dnevnik

Život na singapurski način – 1.dio

Točno je sedam mjeseci otkako smo se preselili u Singapur. Da nismo nedavno slavili Božić, Novu godinu i Noin drugi rođendan ne bih ni shvatila koliko je vremena prošlo i da je zapravo zima, barem ona kalendarska jer se mi još uvijek kupamo svakodnevno i uživamo u ljetnim aktivnostima. Osim upita za Nou i njegove svakodnevne bisere, najčešća pitanja koje dobivam u porukama na društvenim mrežama je upravo o životu u Singapuru, pa je to sigurno odličan razlog za napisati tekst o istom. Ovo je samo prvi dio jer mnoge različitosti u stilovima života i puno novih običaja neće stati u jedan tekst, stoga dio ostavljam za sljedeći put. 

Prva stvar koja me oduševila čim sam se doselila bila je sigurnost, što mi je visoko na listi prioriteta s obzirom da smo stigli s malim djetetom. Odmah iza Tokija, Singapur je drugi na ljestvici najsigurnijih gradova na svijetu. I uistinu, već brojni propisi i pravila koja trebate znati o ponašanju vam daju do znanja kako nema šale oko brojnih pitanja koja bi vam se podrazumijevala u nekoj drugoj zemlji. Na prvi pogled može izgledati zastrašujuće kad čujete kako za određene prijestupe još uvijek postoji kazna bičevanjem, primjerice, i kako postoji smrtna kazna koja se bez oklijevanja određuje. No kad dođete živjeti u jednu takvu zemlju s takvim sustavom, strah zamijeni sigurnost. Postane vam jasno da će sve biti u najboljem redu dok se pridržavate pravila koja su tu da štite upravo vas. Zbog straha od drakonskih kazni, stopa kriminala je uistinu minimalna. Bilo bi glupo reći da ga nema jer ne postoji valjda nijedna zemlja koja se time može pohvaliti, ali je stvarno jako niska. Toliko niska da ljudi bez problema ostavljaju kolica sa svim potrepštinama ispred restorana, shopping centara ili bilo gdje drugdje mimo njihovog vidokruga. Žene bez problema ostavljaju torbe s osobnim stvarima, novčanicima i mobitelima dok trče za djecom i igraju se često toliko daleko da su i zaboravile gdje su ostavile stvari. 

Postoji jedno mjesto u blizini naše zgrade, savršeno za zdrav doručak gdje često odlazimo s Noom, baš kao i hrpa ostalih roditelja. Naručivanje se vrši unutra u lokalu, a svi većinom sjede vani upravo zbog brojnih dječjih sadržaja. Sjećam se anegdote kad smo se tek doselili, došli smo na još jedan doručak i ja sam otišla unutra naručiti. Stvari su ostale vani na stolu, a moj muž se igrao s Noom vani. Znala sam da će otići predaleko, tamo gdje se kafić ni ne vidi pa sam ih zamolila da ostanu u blizini kako bi mogli motriti na stvari s obzirom da se iznutra ne vidi naš stol apsolutno nikako. Narudžba se oduljila i ja sam provela neko vrijeme unutra s obzirom da je red sezao do ulaznih vrata, odakle sam škicnula da mojih dečkiju nema ni na vidiku. Kad sam slala mužu poruke da su sve stvari vani i da ih je neodgovorno ostavio, samo mi je jednostavno flegmatično odgovorio „U Singapuru smo, opusti se“ i nastavio se igrati sa sinom daleko od našeg kafića. I da, itekako je bio u pravu. Nikom nije ni palo na pamet na dirne naše ili ičije stvari. Dapače, da nam je nešto ostalo ljudi bi trčali ulicom dalje da nas sustignu i vrate nam. Ako nas pak ne bi stigli, sve bi nas čekalo u kafiću i nitko se ne bi obazirao oko toga.

Svako jutro prolazim pored brojnih restorana koji se otvaraju tek oko deset sati, ali im svakodnevna dostava svježeg voća i povrća stigne rano ujutro, pa ju dostavljači bezbrižno ostave ispred vrata i nikom ne padne na pamet poslužiti se. Također, svi najčešće naručuju namirnice za doma online. Sve se naručuje s kauča, od jaja, mesa, špeceraja, do namještaja. Nama je sve od navedenog stizalo i svaki put bi nas čekalo na kućnom pragu kad bismo nakon cijelog dana konačno došli kući. Jedan put je čak stajalo i nekoliko dana jer je moj muž bio na putu, a mi se još nismo bili doselili. Vrlo brzo smo se prilagodili novom načinu života tako da su i naše stvari rasute po svuda i uvijek ih nađemo netaknute. S ovim načinom života treba biti jako oprezan jer ovakav obrazac ponašanja definitivno trebamo zaboraviti kad dolazimo u Hrvatsku jer bismo u minuti mogli ostati bez svega. Trenutno smo jako bezbrižni za svoju pokretninu i to je jedna od prvih stvari koje ne možete ne primijetiti pri dolasku u ovaj grad. 

Dostavljene stvari koje su čekale ispred naših kućnih vrata cijeli dan
Dostavljeno voće i povrće ispred zatvorenog restorana

Zatim, jedna od stvari koje me apsolutno oduševila je činjenica kako je ovo iznimno kids friendly grad. Svugdje i apsolutno svugdje su djeca dobrodošla zajedno sa svim svojim stanjima. Svi imaju razumijevanja za tantrume, nervoznu djecu, onu koja kakaju, povraćaju, jedu, bljucaju, uzimaju tuđe igračke i sve ostalo djeci svojstveno na što prva ja nisam uvijek blagonaklono gledala. Čak štoviše, shvatili smo da smo muž i ja najviše rezervirani i ukočeni od svih roditelja koje smo ovdje upoznali. Drugi sve shvaćaju i prihvaćaju s lakoćom i osmijehom. Nema sramote kao kod nas i osjećaja srama kad vaše dijete napravi nešto loše. Ali povrh toga, fascinantna je količina ohrabrenja i dobrodošlice djece apsolutno svugdje, od Vladinih institucija, trgovina, ordinacija, bolnica i slično. Gdje god dođete imat će pripremljene makar neke igračke za djecu. Nikad neću zaboraviti kad sam na početku svog života u Singapuru trebala ići napraviti naše osobne iskaznice. Agent koji je zadužen za naše rješavanje papira me nazvao i rekao da će doći po mene i da me vozi u Ministarstvo zaduženo za ta pitanja. Na moje iznenađenje zašto bismo išli autom do Ministarstva koje se nalazi ravno petsto metara od mog stana, inzistirao je govoreći da je to u opisu njegovog posla. Pristala sam ali sam mu lijepo objasnila da ću morati povesti dijete koje dotad još nije išlo u vrtić. Jedino što mi je na to rekao bilo je „Ne brinite, neće mu biti dosadno tamo“. Tek tada mi ništa nije postalo jasno. Ja sam se brinula hoće li biti nervozan i plakati te na taj način remetiti red i mir, a on se brinuo hoće li mom djetetu biti dosadno?! Tek kad smo stigli u Ministarstvo, postalo mi je jasno o čemu je čovjek govorio. Bila sam uvjerena da se nalazimo u nekoj igraonici. Dječje igračke, televizija koja konstantno prikazuje crtiće, soba za presvlačenje, kao i ona za dojenje. Aparat za pripravljanje dječje hrane kao i mikrovalna za podgrijavanje iste. Sve je tu. Pored svakog stola od službenika nalazi se i mali stol iz Ikee, zajedno s pripadajućim stolcima i plišanom ekipom koja je sjedila i bojala na slikovnicama koje su se mogle uzeti u svakom uredu. Nažalost, taj dio nisam mogla fotografirati jer je to izričito zabranjeno. Dok sam ja obavljala svu potrebnu papirologiju, dijete je slagalo puzzle i družilo se s ostalom djecom čiji roditelji su također obavljali svoj posao. Kad sam bila gotova, Uragan nije htio ići doma i na njegovo vidno negodovanje mojim prijedlogom, službenica mi je nonšalantno rekla „Ako se ne žurite nigdje, zašto ne uzmete kavu i ne predahnete, neka se dijete ostane igrati koliko god želi“. 
Šta radiš? Ma ništa, evo dovela dijete malo u Ministarstvo nek’ se igra. 

Za vikend smo otišli kupiti meso u mesnicu, a tamo nas je dočekalo dječje igralište kojeg bi se mogli posramiti brojni zagrebački parkovi, skupa s predivnim akvarijem u kojem djeca hrane ribe. Kupili smo meso, uzeli kavu također u mesnici i sjeli na klupu promatrati svoje dijete u opuštenoj igri. Šta radiš? Ma ništa, evo dovela dijete malo u mesnicu nek’ se igra. 

I gleda crtić u supermarketu kako bi mama i tata nesmetano mogli kupovati

Riječi koje nikad nisam mogla misliti da ću izgovoriti, još manje doživjeti tamo negdje na drugoj strani globusa. Tamo negdje gdje nisam točno ni znala gdje se nalazi ta točkica na tuđoj strani globusa koju ćemo uskoro zvati domom. Život očito piše romane. 

Da su pedijatri nevjerojatni prema djeci, ne treba ni napominjati, ali da bez problema na svoj pregled vodite dijete koje neće smetati baš nikome, to itekako treba napomenuti. Imala sam dogovoren sistematski godišnji pregled (barem jednom godišnje pregledavajte gornji i donji sprat, spašava živote!) i u vrijeme dok sam se naručivala sam mislila kako će moj muž moći biti s djetetom koje tada, također, još uvijek nije išlo u vrtić. Iako bih u nekoj drugoj zemlji i situaciji najvjerojatnije odgodila pregled za neki drugi dan kad je muž slobodan, u ovoj ne. Povela sam dijete sa sobom na ogromno čuđenje liječnika i sestara zašto se ispričavam. Dok smo čekali moj red, jedna sestra mu je donijela mini bojanku i dala bojicu da boja, a kad smo ušli u ordinaciju za pregled liječnik mu je nakon pozdravljanja i glupiranja s njim, oslobodio dio svog stola i posjeo za svoj stolac objašnjavajući mu da je on sad glavni, dok će se striček malo podružiti s mamom. Za sekundu je inače ozbiljan liječnički stol bio pun Uraganovih autića, bojanki i bojica dok je sestra pazila na njega. Za kraj, dok sam plaćala račun izašao je liječnik da ga dodatno pozdravi, a sestra je otišla po poklon za njega u vidu malenog auta. Ne trebam ni govoriti da kad idemo s njim na inhalacije u jeku laringitičnih napada, uz crtiće koje mu puštaju da bude miran za vrijeme inhalacije, svaki put može izabrati iz mora stickera razvrstanih po temama koje će ponijeti doma, koji okus lizalice želi i naravno, kakav balon će ponijeti sa sobom kako bi mu mučni odlasci liječniku bili što manje stresni i da ne bi svaki sljedeći put plakao pri samom pogledu na tu mrsku ordinaciju. 

Noa s balonom dobivenim nakon pregleda

Svaki, ali baš svaki put kad bih pomislila da je nešto problem, ispostavilo bi se da je problem postojao samo u mojoj glavi i mojim očekivanjima. Svi su uvijek bili toliko opušteni glede svega, samo sam se ja brinula oko svake sitnice, iako mislim da je dobar dio tog davno ukomponiran u naš balkanski način života gdje smo poput pijavica vezani za svoju djecu, želeći im jednog dana pružiti slobodu ali po mogućnosti da ta sloboda bude blizu nas, kat iznad nas ii u istom kvartu. Toliko smo programirani da se brinemo za svaku njihovu glupost nastojeći ih zaštititi od svakog pada i udarca, često im podrezujući krila ne shvaćajući da su krila stvorena za let, ne za glancanje u savršenim uvjetima. Imam osjećaj kao da smo mi Balkanci začahureni u svoj svijet strahova i strepnji, da u tom strahu zaboravljamo živjeti i puštamo da život prolazi pored nas, dok ga netko drugi stvarno živi. Primjerice, kod nas će se rijetki usuditi na često mijenjanje adresa u strahu od promjene. Znate li nekoga u Hrvatskoj tko je u posljednjih deset godina promijenio nekoliko gradova samo unutar malene Lijepe Naše? Ja osobno ne znam. Znam one koji su se jednom preselili i to je to. Tu će vjerojatno dočekati mirovine i provesti ostatak života. Gotovo svi ljudi koje smo ovdje upoznali su došli u Singapur iz nekih trećih, ili pak četvrtih zemalja, ne iz svojih domovina. Jedni su Amerikanci koji su se iz Texasa prvo preselili u Afriku, potom u Saudijsku Arabiju, sad su tu. Drugi su Brazilci koji su se preselili u Švicarsku, potom u Singapur. Treći su Ukrajinci koji su nakon nekoliko godina života u Tajlandu stigli ovdje. Četvrti su Rusi koji su također nakon Tajlanda stigli ovdje i razmišljaju o Australiji kao sljedećoj destinaciji. Peta je Ruskinja, samohrana majka koja je iz Luksemburga s malenim djetetom se preselila u Singapur. Sama s djetetom od osamnaest mjeseci. Svima njima je i Singapur jedna od destinacija na životnom putu gdje će se zadržati onoliko koliko im to ugovori dozvole. Možda zvuči neodgovorno, ali pričamo o ljudima s vrhunskim karijerama, o top pozicijama koji su svaki put kad se stvori neka nova prilika digli sidro i preselili cijele obitelji na neke druge krajeve svijeta i cijeli taj svijet učinili jednim velikim selom. Nije bilo izgovora poput „Odlična ponuda ali je daleko ili je u pogrešnom trenutku“. Za njih ništa nije bilo daleko niti jedan put i nijednom nije bio pogrešan trenutak. Od svakog su napravili pravi.  Čine to s takvom lakoćom da mi bude neugodno govoriti kako smo se mi pripremali za preseljenje. Njima je to normalno i umjesto da sagledavaju nedostatke, usmjereni su samo na pozitivne strane takvog modernog nomadstva, navodeći činjenicu kako su im djeca građani svijeta koji govore brojne jezike, poznaju mnoge kulture i otvoreni su u potpunosti prema svim različitostima. Takvim roditeljima dakako nije padalo na pamet praviti drame oko prvih dana vrtića, kao što to često pravimo mi. Svakog rujna moj Facebook i Instagram feed izgleda kao su obznanili novi rat Hrvatskoj u koji kreću maleni vojnici, a majke na ogradama vrtića uz brojne suze ispraćaju malene heroje obećavajući da će se vratiti dok im umjesto ruksaka brojnih životinjskih likova na leđima vide strojnice. Da se razumijemo, bila sam i ja jedna od tih hrvatskih majki na ogradama koja je sjedila na kavi u obližnjem Starbucksu i ridala što joj se mladunče odvojilo i kako će ono sad u toj groznoj vojsci punoj djece i igre bez svoje mame i pitala se kad je već stiglo vrijeme za pušku, pardon kravicu ruksak i nove pobjede. Moje ovdašnje prijateljice su mislile da sam luda. Njihov jedini komentar na moje pitanje kako su preživjele prve vrtićke dane i suze bilo je „Smiri se, ne plaču stalno. Bit će bolje, djeca su prilagodljivija nego što misliš, veći ti praviš problem nego on. Ako ti misliš da je to mjesto super, prenijet ćeš entuzijazam na njega. Ako ti plačeš malo, on neće prestajati plakati.“ To je sve o preživljavanju i ratobornim ruksacima kravicama na leđima. One nisu ni pomišljale dramiti oko toga, a bome djeca im idu u vrtić najnormalnije kao i moje kojem umalo pa nisam digla spomenik na taj odvažni pothvat 1.10.2019.-e kad je Noa Kovačević stupio na tlo Cambridgea i pokorio ga samo s ruksakom kravicom na leđima. 

I nisu dramile pri nijednoj promjeni adrese ni okoline, makar su im djeca mijenjala vremenske zone kao ja torbe, jer vrlo jednostavno „ne gube prijatelje, samo dobivaju nove. Ne gube dom, njihov dom smo mi s njima.“ I stvarno, svake godine posjećuju prijatelje s nekih starih adresa i novce usmjeravaju na putovanja jer „otvara vidike i pružamo djeci nova iskustva. Posjećujemo obitelj i prijatelje i uvijek se vesele odmoru da vide one koji im nedostaju, umjesto da trošimo na nepotrebne stvari koje ćemo ionako samo morati prodati pri novom mijenjanju adrese.“ 

Svatko bira svoj način života onako kako mu najbolje odgovara, ali trenutno mi se čini da je ljepota negdje u sredini i da ja imam još jako puno toga za učiti od svojih opuštenih prijatelja. Ako ništa drugo, muž bi mi bio sretniji. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll Up